beats by dre cheap

Moj otac rahmet mu dushi...

Nije me sad nikakva inspiracija pukla, jednostavno zelim da napišem nesto o ocu koji mi puno nedostaje...

Puno sam ga fakat volio, jbg, bio mi je otac na kraju krajeva i sretan sam što sam ga imao barem do tada, jer neki svoje nikad nisu upoznali...

Moj je umro prije 5 god. otprilike, i pravo sam ga poželio, najgore mi je bilo prvu godinu nakon što je umro, budio sam se svako jutro sa nadom da je to samo neki ružan san, da ce on biti ondje kao i svako jutro ispijajući kafu i spremajući se za posao, da ce biti na glavnom mjestu za kuhinjskim stolom i svi da čekamo njega da počne sa ručkom...
Želio sam da kao svakog bajrama idemo brat, ja i on na bajram namaz, te nakon toga žurno se vraćati kući na bajramski doručak...
Sjećam se njegovog stomaka (bio je malo deblji) na kojeg sam volio glavu nasloniti i izvalit se, sjecam se mirisa njegove kolonjske, glatkih obraza nakon brijanja, pa cak i miris njegovog znoja. Da, miris njegovog znoja. Sjećam se dana kada su on i mama nakon ručka spavali. Spavali su na trosjedu :) jedno uz drugo, ali suprotno okrenuti, kao što je znak riba u horoskopu, pa su im glave bile pored nogu im, ali im nije smetalo. Sjećam se njegovih očiju, koje sam ja nasljedio od njega. Ali nedostaje mi njegov pogled, u masi ljudi često pokušavam vidjeti taj njegov pogled u tuđim očima, ali nema takvog pogleda.
Također smo zajedno u ribu išli, a tad sam imao provod bolji nego sa bilo kojim svojim prijateljem.
Ja danas ne gledam sport, nemojte misliti da sam peder, jer Bog mi je svjedok da nisam, nego ga ne gledam, jer sam ga sa ocem uvijek gledao, svaku utakmicu na tv-u, bio to futbal, kosarka, tenis, rukomet, odbojka, "name it" i danas me svaka utakmica posjeti na njega i trenutke koje smo nas dvojica zajedno proveli.
Međutim, jedno sjećanje postoji koje želim zaboraviti, ali jednostavno ne mogu. To je sjećanje na dan kad je umirao. Gledao sam ga kako umire. Prije 5 godina, ja sam gledao kako je upao, sa mog kreveta, spavao je na mom krevetu, sa mnom, ja sam sisao i otisao da ucim. Nije proslo 5 minuta..... on je upao sa mog kreveta i poceo povracati, mama je otrcala do njega, vikala je "dusho", "ljubavi", "Harise" .... on nije reagovao, a ja sam ondje stojao i gledao kako umire. Najduzih 15 minuta u mom životu, 15 minuta koje mi je promjenilo cijeli život, jer čovjek kojem sam se divio, kojeg sam nenormalno volio je umirao u tim 15 minuta. Onda su došle komšije, daidže, mene istjerale iz sobe... zvali hitnu, a hitna je došla bez ikoga, samo vozač i ev kažem sad J***M VAM MATER SELJAČINE JEDNE... Moj otac je umro pored mog kreveta. Dobro se sjećam toga dana. Kiša je padala, nedjelja je bila. Gledao sam kako umire i ne mogu to zaboravit...
Tog dana je sve bilo prazno, svaki trenutak. Za mene tad vrijeme nije postojalo, sekunde su bile nevažne, minute su bile nevažne, čak i sat. Ja sam ležao i čekao da on dođe. Čekao sam da sjedne za stol, na ručak, da mogu i ja početi ručat. Od tog dana nisam utakmicu odgledao, ni ribe upecao. Ništa nije bilo isto. Nisam mogao osjetiti njegov znoj, njegovu kolonjsku, njegov obraz, niti naslonit se na njegov stomak...
Svakom bajramu je nedostajalo nešto... nedostajao je on... svakom rođendanu je nešto nedostajalo...on ...svakom danu je nešto nedostajalo... ON...

Ali jedno je sigurno, on se neće vratiti, neće doći na ručak i nećemo gledati utakmice niti pecati vishe, a meni će najbolji snovi biti, oni u kojima se on nalazi, a najtuzniji oni kada se nalazim iznad njegovog mezara i gledam prokletu zemlju koja ga je uzela... onu zemlju koju sam pomogao da pokriju njegovo tijelo prije 5 godina...
Cure mogu prebolit, ali njega ne... jer njega i svoju mamu ću uvijek volit najviše na svijetu...

As the palaces burn
http://omerta.blogger.ba
08/02/2008 20:04